POGLAVLJE 1 – ISPOD STOLA
BILO JE JUTRO. ONO KOJE MIRIŠE NA KRUH I ČAJ.
KEKEC JE SJEDIO ZA STOLOM I JEO KRUH S NA DEBELO NAMAZANOM PAŠTETOM.
„MMM”, REKAO JE TE SI NAMAZAO JOŠ JEDAN KOMAD. PAŠTETA MU JE KAPALA NA PRSTE, PA JE NAPRAVIO GRIMASU. NE VOLI IMATI PRLJAVE RUKE.
POSEGNUO JE ISPOD STOLA DA POTRAŽI MARAMICU. UMJESTO DA PRONAĐE PAMUČNU MARAMICU, PRSTOM JE UDARIO U NEŠTO OD PAPIRA.
„A ŠTO JE TO?” REKAO JE IZVLAČEĆI STARI KOMAD PAPIRA.
PAPIR JE BIO MALO VLAŽAN, NEKOLIKO PUTA PRESAVIJEN, SA ZGUŽVANIM UGLOVIMA. NA JEDNOM DIJELU BILA JE MASNA MRLJA, KAO DA JE NETKO DAVNO NA NJEGA ODLOŽIO KOMAD NAMAZANOG KRUHA.
KEKEC JE RAZASTRO PAPIR.
DUŽ NJEGA PROLAZILE SU RAZNE LINIJE I KRIVULJE, A U SREDINI JE VELIKIM I NAGLAŠENIM SLOVIMA PISALO:
ZLATNA ŠTRUCA
KEKEC ZASTANE.
VEĆ JE BIO ČUO ZA ZLATNU ŠTRUCU. ODRASLI SU PRIČALI O NJOJ KAD SU MISLILI DA IH NITKO NE MOŽE ČUTI. KAŽU DA JE TO ŠTRUCA KOJA NIKAD NE NESTAJE.
U TO JE VRIJEME KAO I UVIJEK {IME} UŠAO/UŠLA U BLAGOVAONICU.
„JUTRO”, REKAO/REKLA JE {IME} I SJEO/SJELA ZA STOL.
PRIMIJETIO/PRIMIJETILA JE PAPIR U KEKEČEVIM RUKAMA.
„ŠTO GLEDAŠ?”
„KARTU”, ODGOVORI KEKEC.
{IME} SE PRIBLIŽIO/PRIBLIŽILA.
„KARTU? DO ČEGA?”
KEKEC JE POKAZAO NA SREDINU.
„DO ZLATNE ŠTRUCE.”
{IME} JE POGLEDAO/POGLEDALA NATPIS, A ZATIM KEKECA.
„POSTOJI LI ONA STVARNO?”
„TAKO KAŽU”, ODGOVORIO JE KEKEC, „A KAŽU I DA NAHRANI SVAKOGA TKO DOĐE DO STOLA.”
U TOM TRENUTKU PAPIR JE MALO ZAŠUŠKAO, A NA RUBU KARTE ISCRTALA SE TANKA LINIJA – PUTELJAK.
NA DNU SU SE ISPISALA SIĆUŠNA SLOVA:
DO ZLATNE ŠTRUCE STIGNU ONI KOJI ZNAJU HODATI ZAJEDNO.
KEKEC JE USTAO.
„HOĆEMO LI KRENUTI?”
{IME} JE POGLEDAO/POGLEDALA STOL. KRUH. PAŠTETU. KARTU.
NA TRENUTAK JE BIO/BILA U DILEMI. ZATIM JE BRZO STRPAO/STRPALA KOMAD KRUHA S PAŠTETOM U USTA.
„IDEMO”, PROMRMLJAO/PROMRMLJALA JE PUNIH USTA.
KAD SU OTVORILI VRATA, KARTA U KEKEČEVU DŽEPU MALO SE POMAKNULA.
POGLAVLJE 2 – NAKON ŽVAKAĆE GUME
PUTELJAK JE ZAPOČEO ODMAH IZA KUĆE. NA PRVI POGLED BIO JE MALO BLATNJAV I OKRUŽEN MEKOM TRAVOM.
KEKEC ZASTANE I POGLEDA NATRAG PREMA KUĆI. „ČUDNO”, REKAO JE. „OVDJE PRIJE NIJE BILO PUTA.”
{IME} JE POGLEDAO/POGLEDALA OKOLO. TRAVNJAK, DRVEĆE – SVE JE IZGLEDALO ISTO KAO I UVIJEK.
„MOŽDA JE I BIO”, REKAO/REKLA JE, „ALI MI TO NISMO PRIMIJETILI.”
KEKEC JE IZVUKAO KARTU IZ DŽEPA. LINIJA NA NJOJ BILA JE TANKA, JEDVA VIDLJIVA.
„NA KARTI SE POJAVILA TEK KAD SMO REKLI DA IDEMO ZAJEDNO”, REKAO JE.
KAO DA JE PAPIR TO ČUO, KARTA JE MALO ZAŠUŠKALA.
PUTELJAK ISPRED NJIH NA TRENUTAK JE POTAMNIO.
KEKEC VIŠE NIJE MOGAO ČEKATI. RADOZNALOST I HRABROST VUKLE SU GA NAPRIJED. HTIO JE ZNATI KAMO VODI PUT.
NAPRAVIO JE KORAK. I JOŠ JEDAN I JOŠ JEDAN. {IME} JE JOŠ UVIJEK STAO/STALA ISPRED KUĆE – SADA JE BIO/BILA DALEKO IZA.
TAD SE DOGODILO NEŠTO ČUDNO.
TLO ISPOD KEKEČEVIH NOGU POČELO SE VUĆI – POPUT GOLEME I LJEPLJIVE ŽVAKAĆE GUME.
„KEKEC!” POVIKAO/POVIKALA JE {IME}, „ČEKAJ.”
ALI KEKEC SE JOŠ BRŽE KRETAO NAPRIJED LAGANIM NOGAMA.
PUT IZMEĐU NJIH POČEO SE PROTEZATI JOŠ DALJE.
„UH”, REKAO JE KEKEC I STAO. „NE SVIĐA MI SE TO, SVIĐA LI SE TEBI, {IME}?”
IZNENAĐEN, SHVATIO JE DA GA {IME} NE PRATI, PA JE NAPRAVIO KORAK UNATRAG.
KAD GA JE {IME} SUSTIGAO/SUSTIGLA, PUT SE POČEO SMIRIVATI I PONOVNO SPAJATI. PUKOTINE SU POLAKO NESTAJALE, A POVRŠINA SE STVRDNULA.
OBOJE/OBOJICA SU STAJALI NA MJESTU I GLEDALI.
„POKUŠAJMO PONOVNO”, REKAO JE KEKEC.
OVAJ PUT OPREZNIJE JE STUPIO DALJE, A {IME} JE OSTAO/OSTALA IZA NJEGA.
I PUT SE PONOVNO POČEO POVLAČITI. NE TAKO SNAŽNO KAO PRIJE, ALI DOVOLJNO DA BUDE JASNO.
„MISLIM DA ĆEMO IĆI ČVRSTOM STAZOM”, REKAO JE KEKEC, „SAMO KAD BUDEMO SPREMNI HODATI ZAJEDNO.”
{IME} JE KIMNUO/KIMNULA GLAVOM.
PUT JE VODIO DALJE. KRETAO SE IZMEĐU DRVEĆA I KORIJENJA. ZRAK JE BIO SVJEŽ.
KEKECU SE NA TRENUTAK UČINILO DA IH NETKO PROMATRA.
ŠUMA SE POČELA PRORJEĐIVATI. ISPRED NJIH OTVORILA SE VELIKA TRAVNATA ČISTINA.
POGLAVLJE 3 – TAJNA NA ČISTINI
ČISTINA JE BILA VEĆA NEGO ŠTO SU OČEKIVALI. NIJE BILO PTICA. NIJE BILO VJETRA. SAMO TIŠINA.
NA SREDINI ČISTINE, NA NISKOM KAMENU SJEDIO JE STARAC S DUGOM SIJEDOM BRADOM I KOSOM.
NIJE SE MICAO.
KEKEC POGLEDA KARTU. VIDIO JE DA JE NJIHOV PUT ZAVRŠIO UPRAVO TAMO – KOD KAMENA I ČOVJEKA KOJI JE SJEDIO NA NJEMU.
„TO MORA BITI TO”, REKAO JE.
KEKEC I {IME} SU SE PRIBLIŽILI.
„BOK”, REKAO JE KEKEC, „TRAŽIMO ZLATNU ŠTRUCU. ZNAŠ LI KAMO BISMO TREBALI IĆI?”
MUŠKARAC NIJE ODGOVORIO.
KEKEC JE BLAGO UZRUJAN NAKRIVIO GLAVU.
„KARTA NAS JE DOVELA OVAMO”, DODAO JE, „ALI OVDJE NEMA PUTA.”
MUŠKARAC JE POLAKO PODIGAO RUKU UPRAVO ONAKO DA JE KEKEC SHVATIO DA TREBA ŠUTJETI.
KEKEC JE VEĆ BIO OTVORIO USTA DA POSTAVI PITANJE, ALI SE PREDOMISLIO I STAO.
ČOVJEK JE RUKOM POKAZAO NA KAMENU PLOČU DO SEBE.
„SJEDNITE”, REKAO JE MIRNIM I TIHIM GLASOM.
KEKEC I {IME} POGLEDALI SU SE I SJELI NA SIVU PLOČU.
ISPRVA SE NIŠTA NIJE DOGODILO.
PROŠLA JE MINUTA, A ZATIM JOŠ JEDNA.
KEKEC JE POČEO POSTAJATI NEMIRAN. POGLEDAO JE U NEBO, A ZATIM U MUŠKARCA.
„KOLIKO DUGO…”, POČEO JE.
MUŠKARAC JE PONOVNO PODIGAO RUKU.
PROŠLA JE JOŠ JEDNA MINUTA. MOŽDA I VIŠE, KEKEC I {IME} NISU BILI SIGURNI. DOK SU TAKO ČEKALI U TIŠINI, KARTA U KEKEČEVU DŽEPU POČELA SE MALO ZAGRIJAVATI, KAO DA POTVRĐUJE DA RADE ISPRAVNU STVAR.
ZATIM SU NEŠTO ČULI U DALJINI. TRAVA KOJA JE PREKRIVALA ČISTINU POLAKO SE RAZDVOJILA I STVORILA PROSTOR ZA STAZU KOJU NAŠI PUSTOLOVI PRIJE NISU PRIMJEĆIVALI.
ČOVJEK JE USTAO.
„PONEKAD”, REKAO JE, „RJEŠENJE JE TAMO GDJE GA NE TRAŽIŠ.”
KEKEC POGLEDA KARTU NA KOJOJ SU SE ISPISALE RIJEČI:
DO ZLATNE ŠTRUCE NEĆEŠ DOĆI IZRAVNO.
KEKEC JE ZATVORIO OČI I POKUŠAO SHVATITI ŠTO MU STARAC TIME POKUŠAVA REĆI. KAD IH JE OTVORIO, ČISTINA JE OPET BILA PRAZNA. ČOVJEK JE NESTAO KAO DA GA UOPĆE NIJE BILO.
IZA NJEGA OSTALI SU SAMO TIŠINA I PUT KOJIM ĆE MORATI IĆI.
„IDEMO”, KAŽE {IME} I ISPRUŽI RUKU PREMA KEKECU.
POGLAVLJE 4 – ZRNA RIŽE
PUT KOJI SE POJAVIO NA ČISTINI NIJE VODIO RAVNO NAPRIJED. ISPRVA SE LAGANO SPUŠTAO, A ZATIM JE IZNENADA SKRENUO, KAO DA ŽELI NEŠTO ZAOBIĆI.
KEKEC I {IME} POLAKO SU HODALI PO NJEMU. RAZGOVARALI SU O ONOME ŠTO SU VEĆ DOŽIVJELI I ONOME ŠTO IH JOŠ ČEKA. NJIHOVO UZBUĐENJE PREKINUO JE ZVUK U DALJINI.
ŠKRIPANJE. LUPANJE. GLASOVI LJUDI. PRED NJIMA POČEO SE OTVARATI PRAVI MALI GRAD.
„JESMO LI JOŠ UVIJEK NA PRAVOM PUTU?” UPITAO/UPITALA JE {IME}. KEKEC JE PROVJERIO KARTU NA KOJOJ SU SE SADA POJAVILE SITNE TOČKICE – POPUT ZRNA RIŽE. KRETALE SU SE GORE-DOLJE, A KEKEC JE SHVATIO DA SU TOČKICE STANOVNICI TOGA GRADA.
{IME} JE SHVATIO/SHVATILA DA TO NIJE GRAD KOJI POZNAJU. NA CESTAMA NIJE BILO AUTOMOBILA, KONJI SU VUKLI DRVENA KOLA. DRVENI KOTAČI ŠKRIPALI SU NA KAMENU.
KUĆE SU BILE NISKE I BLIZU JEDNA DRUGOJ. KROVOVI SU BILI IZRAĐENI OD CRVENOG I SIVOG CRIJEPA, OD KOJIH JE DIO VEĆ BIO DOBRO OTKRHNUT.
„OVO MJESTO MORA DA JE PRILIČNO STARO”, REKAO JE KEKEC. {IME} JE KIMNUO/KIMNULA GLAVOM.
U ZRAKU SE OSJETIO MIRIS SVJEŽE ISPEČENOG KRUHA I TOPLINE.
LJUDI SU HODALI GORE-DOLJE, NOSILI KOŠARE, RAZGOVARALI I SMIJALI SE.
KEKEC SE ZAVRTIO NA MJESTU S ENTUZIJAZMOM.
„OVDJE SE NEŠTO DOGAĐA”, REKAO JE.
A KARTA U NJEGOVU DŽEPU LAGANO JE ZADRHTALA, KAO DA POTVRĐUJE.
PUTELJAK, ISCRTAN NA KARTI, VODIO JE KROZ GRAD – IZMEĐU KUĆA, PREKO UKRAŠENOG TRGA I POKRAJ FONTANE.
„PRATIT ĆEMO GA DO KRAJA”, REKAO/REKLA JE {IME}.
TAKO SU NASTAVILI HODATI PORED ŠTANDOVA I PROZORA IZ KOJIH JE MIRISALO NA RUČAK.
PUTELJAK NA KARTI IZNENADA JE STAO I NESTAO.
„HMM… A KAMO SADA?” UPITA KEKEC.
OBOJICA/OBOJE SU SE OSVRNULI OKOLO.
„TRAŽIMO ZLATNU ŠTRUCU”, REKAO JE JEDNOM PROLAZNIKU.
MUŠKARAC JE KIMNUO GLAVOM.
„PEKAR”, REKAO JE. „ON JE IMA – NA KRAJU MRAČNE ULICE.” POKAZAO JE PREMA USKOJ ULICI.
„MRAČNE ULICE?” PONOVIO JE KEKEC U STRAHU.
{IME} JE KRENUO/KRENULA U SMJERU U KOJEM JE PROLAZNIK POKAZIVAO. KEKEC JE OKLIJEVAO HODAJUĆI IZA NJEGA/NJE.
ZRAK JE POSTAJAO SVE HLADNIJI, A ZVUKOVI GRADA POLAKO SU NESTAJALI.
{IME} JE STAO/STALA. „MISLIM DA JE PEKAR TAMO.”
OBUHVATILA IH JE TAMA. IZNENADNA I GUSTA.
POGLAVLJE 5 – KROZ TAMU
TAMA IH JE ODMAH OBUHVATILA – NAJPRIJE OKO NOGU, A ZATIM OKO RAMENA I LICA.
KEKEC ZASTANE.
„PRIČEKAJ”, REKAO JE.
{IME} SE OKRENUO/OKRENULA.
„ŠTO JE?”
KEKEC JE DUBOKO UDAHNUO. „TAMA”, REKAO JE TIHO. „NE VOLIM JE.”
„KAD PADNE MRAK”, NASTAVIO JE, „SVE MI SE ČINI DRUGAČIJE. JOŠ STRAŠNIJE.”
{IME} JE STAJAO/STAJALA VRLO BLIZU.
„HVALA ŠTO SI TO PODIJELIO SA MNOM”, REKAO/REKLA JE. „TO NIJE LAKO.”
KEKEC JE STISNUO ŠAKU. {IME} JE ISPRUŽIO/ISPRUŽILA RUKU PREMA NJEMU. „DOĐI. KRENIMO ZAJEDNO.”
KEKEC JE NA TRENUTAK OKLIJEVAO, A ZATIM JE UZEO PONUĐENU RUKU I ZAJEDNO SU KRENULI KROZ TAMU. DOK JE KEKEC TAKO HODAO, KARTA MU JE ŠUŠKALA U DŽEPU – KAO DA GA OHRABRUJE.
NEGDJE ISPRED NJIH ČULO SE TIHO PUCANJE I PUCKETANJE.
„ČUJEŠ LI TO?” UPITAO/UPITALA JE {IME}.
„PEĆ”, REKAO JE KEKEC.
TAMA SE POČELA SMANJIVATI. NA KRAJU JE OSTALA SAMO BLIJEDA MAGLA, A PUSTOLOVI SU SE NAŠLI PRED KUĆOM.
KEKEC JE NAPOKON ISPUSTIO DAH ZA KOJI NIJE NI ZNAO DA GA DRŽI.
„HVALA”, REKAO JE.
{IME} MU JE STISNUO/STISNULA RUKU.
„UVIJEK.”
KUĆA PRED KOJOM SU STALI BILA JE VEĆA OD OSTALIH. DIM SE POLAKO DIZAO IZ DIMNJAKA, A VRATA SU BILA ŠIROM OTVORENA.
MIRISALO JE NA KRUH, NA DOM.
„OVO MORA DA JE PEKARNICA”, REKAO JE KEKEC, POSEGNUVŠI PREMA KARTI. KAD JE OTVORIO PAPIR, SHVATIO JE DA JE U PRAVU.
KAD SU UŠLI, VRATA SU SE TIHO ZATVORILA ZA NJIMA.
POGLAVLJE 6 – JEDNA I JEDINA
U PROSTORIJI NIJE BILO MNOGO STVARI. DRVENI STOL, POLICE I VELIKA PEĆ U POZADINI, A NA SREDINI STOLA – ŠTRUCA.
SAMO JEDNA.
ZLATNOSMEĐA. OKRUGLA. KORA JOJ JE LAGANO PUCKETALA, KAO DA JE JOŠ TOPLA.
KEKEC ZASTANE.
„SAMO JEDNA?” UPITAO JE. „TO JE ZLATNA ŠTRUCA?”
PEKAR JE ZAKORAČIO IZA PEĆI S RUKAMA BIJELIMA OD BRAŠNA.
SMIRENA LICA REKAO JE: „JEDNA JE DOVOLJNA”, TREPNUVŠI.
{IME} JE POGLEDAO/POGLEDALA ŠTRUCU, A ZATIM PEKARA.
„ALI KAŽU DA MOŽE NAHRANITI SVE”, REKAO/REKLA JE.
PEKAR SE NASMIJEŠI.
„TAKO JE”, REKAO JE. „ALI NE ZATO ŠTO BI BILA ČAROBNA SAMO PO SEBI.”
PRIŠAO JE POLICI I UZEO VREĆICU BRAŠNA.
„MLINAR JE DONIO OVO BRAŠNO”, REKAO JE. „DONOSI GA SVAKO JUTRO. KOLIKO GOD MOŽE.”
POKAZAO JE NA POSUDU S VODOM. „VODU NOSE GRAĐANI S TRGA. SVAKA SE KAP RAČUNA.”
ZATIM JE POKAZAO NA KOŠARU NASLONJENU NA ZID. „DRVA ZA PEĆ DONOSE ONI KOJI IMAJU VREMENA.”
KEKEC JE POLAKO KIMNUO GLAVOM.
„DAKLE…”, REKAO JE, „NIJE SAMO JEDNA.”
PEKAR STAVI RUKU NA ŠTRUCU.
„JEDNA JE”, REKAO JE, „ALI SVATKO JOJ DODAJE NEŠTO SVOJE.”
UZEO JE NOŽ I ODREZAO PRVI KOMAD. „JESTE LI GLADNI NAKON OVE AVANTURE?” UPITAO JE PEKAR.
{IME} JE GORLJIVO KIMNUO/KIMNULA GLAVOM. „KAKO JE TOPLA, MEKANA I SLATKA – KAO MED!” REKAO/REKLA JE {IME} NAKON PRVOG ZALOGAJA.
ZATIM JE PEKAR ODREZAO JOŠ JEDAN KOMAD, PA JOŠ JEDAN.
ŠTRUCA SE NIJE SMANJILA – UVIJEK JE JE BILO DOVOLJNO.
„VIDITE, KADA JE VRIJEME ZA DIJELJENJE”, REKAO JE, „UVIJEK IMA DOVOLJNO ZA SVE.”
KEKEC I {IME} SU SE POGLEDALI.
„ZATO NIKAD NE NESTAJE”, SHVATILI SU U ISTO VRIJEME.
PEKAR JE KIMNUO GLAVOM.
OBRISAO JE SVOJE PRAŠNJAVE RUKE O PREGAČU I UZEO KOMAD PAPIRA IZ LADICE.
„OVO JE RECEPT”, REKAO JE, „NIJE KOMPLICIRAN.”
KEKEC POGLEDA PAPIR.
„HOĆEMO LI ZNATI?”
PEKAR SE NASMIJEŠI.
„AKO RADITE ZAJEDNO I DIJELITE S DRUGIMA”, REKAO JE, „UVIJEK ĆETE ZNATI ŠTO UČINITI.”
KAD SU IZAŠLI IZ PEKARE, DUGO JE MIRISALO ZA NJIMA, A KARTA U NJIHOVU DŽEPU PONOVNO SE POMAKNULA.
POGLAVLJE 7 – KARTA
KEKEC I {IME} ZAKORAČILI SU KROZ VRATA KUĆE. SVE JE BILO BAŠ KAKO JE BILO KAD SU ODLAZILI. ČAJ NA STOLU I DALJE JE MIRISAO. IZ ŠALICE JE IZLAZILA PARA.
„KAO DA UOPĆE NISMO OTIŠLI”, REKAO JE KEKEC I ZAČUĐENO POGLEDAO OKO SEBE.
{IME} JE KIMNUO/KIMNULA GLAVOM I NASMIJEŠIO/NASMIJEŠILA SE. „ALI JESMO, I BILO JE JAKO ZABAVNO.”
KEKEC JE PRIŠAO STOLU TE IZVUKAO IZ DŽEPA KARTU I RECEPT ZA ZLATNU ŠTRUCU.
„HOĆEMO LI JE POKUŠATI PRIPREMITI?” UPITAO JE.
{IME} JE KIMNUO/KIMNULA GLAVOM.
KEKEC JE IZ ORMARIĆA IZVADIO BRAŠNO, SOL I KVASAC. {IME} JE DONIO/DONIJELA VELIKU ZDJELU. SVE SU STAVILI NA STOL.
MIJEŠALI SU I MIJESILI ZAJEDNO. TIJESTO JE BILO MEKANO I LJEPLJIVO NA DODIR, A RUKE SU IM BILE BIJELE OD BRAŠNA.
„SAD SE MORA ODMORITI”, PROČITAO JE KEKEC. „MORA SE DIGNUTI.” POKRILI SU ZDJELU KRPOM I STAVILI JE NA TOPLO MJESTO PORED PEĆI.
SJELI SU ZA STOL I ČEKALI. POSLIJEPODNEVNO SUNCE SJALO JE KROZ PROZOR. IZDIGNUTO TIJESTO PAŽLJIVO SU OBLIKOVALI U ŠTRUCU.
{IME} GA JE POLOŽIO/POLOŽILA NA TEPSIJU, A KEKEC JE OTVORIO PEĆNICU.
KAD SU GA GURNULI UNUTRA, VRATA SU SE TIHO ZATVORILA.
„KOLIKO DUGO?” UPITAO/UPITALA JE {IME}.
„RECEPT KAŽE: DOK NE BUDE MIRISALO NA DOM”, PROČITAO JE KEKEC.
SJELI SU I ČEKALI. ISPRVA SE NIŠTA NIJE DOGODILO. ALI ONDA… POLAKO… VRLO POLAKO… MIRIS SE POČEO ŠIRITI.
MIRIS SVJEŽEG KRUHA. MIRIS DOMA.
NAPUNIO JE KUHINJU. ZATIM DNEVNI BORAVAK. ONDA CIJELU KUĆU.
KEKEC I {IME} DUBOKU SU UDAHNULI.
„TO JE TO, ŠAPNE KEKEC, „TO JE ZLATNI KRUH.”
UPRAVO U TOM TRENUTKU NETKO JE POKUCAO NA VRATA.
KEKEC JE USTAO I OTVORIO IH. SUSJEDA JE STAJALA NA VRATIMA. DRŽALA JE PRAZAN LONAC U RUKAMA.
„DOBAR DAN”, REKLA JE. „OPROSTITE, ALI TAKO DOBRO MIRIŠE S VAŠIH PROZORA. NISAM JELA CIJELI DAN.”
„UPRAVO SMO ISPEKLI KRUH”, REKAO JE KEKEC, „UĐITE.”
SUSJEDA JE UŠLA. OČI SU JOJ ZASJALE KAD JE UGLEDALA ZLATNU ŠTRUCU NA STOLU. {IME} JU JE UPRAVO IZVADIO/IZVADILA IZ PEĆNICE I ODREZAO/ODREZALA DEBELI KOMAD. DAO/DALA GA JE SUSJEDI.
„ZA TEBE”, REKAO/REKLA JE.
SUSJEDA GA JE ZAGRIZLA.
„TO JE… NAJBOLJI KRUH KOJI SAM IKADA JELA”, REKLA JE. „KOJA JE VAŠA TAJNA?”
KEKEC I {IME} SU SE POGLEDALI.
„VRIJEME”, REKAO JE KEKEC. „I PRIJATELJSTVO”, DODAO/DODALA JE {IME}.
KAD JE SUSJEDA OTIŠLA, KEKEC I {IME} SJELI SU ZA STOL. JELI SU KRUH I PILI ČAJ. KRUH JE BIO STVARNO SJAJAN. ZLATAN I HRSKAV IZVANA, MEKAN I TOPAO IZNUTRA.
„SLJEDEĆI PUT IDEMO SPORIJE”, REKAO JE KEKEC, „I ZAJEDNO.”
„SLJEDEĆI PUT?” UPITAO/UPITALA JE {IME} I NASMIJEŠIO/NASMIJEŠILA SE.
KEKEC JE POKAZAO NA STOL. KARTA! PONOVNO SE POMAKNULA. TAMO GDJE PRIJE NIJE BILO NIČEGA, SADA SE MOGLA VIDJETI NOVA, SVIJETLA CRTA. VODILA JE PREMA SJEVERU, PREMA PLAVIM PLANINAMA.
„ZNAČI LI TO…?” ŠAPNUO/ŠAPNULA JE {IME}.
KEKEC JE PODIGAO OBRVE I NESTAŠNO SLEGNUO RAMENIMA: „MOŽDA.”
OBOJICA/OBOJE SU SE NASMIJEŠILA/NASMIJEŠILI.
ČEKA IH NOVA PUSTOLOVINA. ALI OVAJ PUT ZNALI SU KAKO JE ZAPOČETI. POLAKO, ZAJEDNO I S ODLIČNIM KRUHOM U DŽEPU.
